srijeda, 25.12.2013.
Noci su najteze...
Znas poslije miliona sekundi daljine, pozelim samo da podjelim s tobom blizinu i sutnju. Da isprepletem prste sa tvojim, priblizim ti osmijeh i upijem miris tvog parfema. I da te ljubim. Dugo. Da ti poljupcima ispricam koliko mi nedostajes kad odes.
- 01:54 -
petak, 13.12.2013.
Kako cu znati da ga volim?
Jednostavno. Osjetit ces to jednom kada pogledas u njegove oci i shvatis da si za tog momkaa spremna dati vlastiti zivot. Eto, tad ces znati da ga volis.
Osjetila sam to one noci kada sam trebala krenuti kuci, kada si zaplakao poput djeteta...tada sam znala sve i da sam umrla one noci od ruke rodjene majke, imala bi za koga umrijeti...za nekoga ko me voli, za nekoga koga volim.A sada, cijeli dan sutim, ne progovaram rijeci koje zelim reci, koje vriste u meni...zelim ti reci da sam te zeljna nesreco, da te volim vise od icega, vise od svega...da mi fali poljubac tvojih medenih usana, da mi fali tvoj zagrljaj pun ljubavi, fale mi tvoji dodiri puni njeznosti...
Falis mi ti nesreco a samo jedan dan je prosao od necega za sto mislimo da je kraj...
- 17:34 -
četvrtak, 12.12.2013.
Ovo, koliko volim tebe plasi i mene...
Ponovo smo imali samo svoja dva dana...s strepnjom sam ih docekala, jer sam znala...znala sam da su to nasi posljednji dani. Tako je moralo biti. U ova dva dana sam shvatila velicinu svoje ljubavi, razmisljala cijelo vrijeme, i znam da nikada nece proci, ma koliko ljudi pricali vrijeme lijeci sve, neke stvari nemozes znati, JA ZNAM. Znam da cu zauvijek biti njegova, znam da cu zauvijek voljeti samo njega.
Zauvijek cu pamtiti sate provedene s njim, sve one poljupce, dodire, svaki trenutak njegovog prisustva...svaki njegov pogled sam ucrtala neobrisivom olovkom u svoje sjecanje.
Najvise od svega pamtit cu njegove suze...kada smo spomenuli problem koji sam imala i imam s ukucanima... Zbog tih suza mi je bilo jos teze, zbog tih suza mu nista nisam mogla reci u lice, sve sam morala napisati...nebi podnijela trenutak kada se rastanemo...
Danas, kada sam izasla iz njegovog auta na rastanku, izasao je samo prazni dio mene, olupina, prazna osoba, sve sto me cinilo zivom otislo je s njim.
11.12.2013 - 12.12.2013
- 22:40 -
ponedjeljak, 25.11.2013.
Da ne zaboravim zasto sam rekla "MRZIM TE"
Sasvim obican dan, kao i uvijek u njegovo slobodno vrijeme tipkamo, i sve je sasvim normalno, do trenutka kada mi prilazi majka i pita ko je on? Kako se zove? Jeli istina ono sto sam dosad rekla o njemu? U cudu joj ponavljam ono sto sam do tad govorila, da je njegovo ime to i to, da je ovo ono itd itd...kaze mi da lazem i kako trebam otvoriti mejl jer je tako sigurno njegovo pravo ime.
Iznenadjena sam, jer ona nije zena koja se toliko razumije u te stvari, nije to iz njene glave.Kradem vrijeme, kucam pogresne lozinke kako nebi usla na mejl, njemu saljem sms da mjenja ime...ona je vec van sebe, vristi po kuci, kune, prilazi mi, rukom me hvata za bradu i vristi: „govori ko je on?“
Sutim, sto nju jos vise nervira, udara me po licu jednom, dva, tri puta...iz nekog inata nisam suzu pustila, jer me ne bole ti udarci, sa svojih 24 godine naucila sam kada trebam pokazati slabost, a kada je pak trebam sakriti pa makar me ta ista slabost ugusila iznutra.
Nakon par sati, trazi mejl opet, nemam vise sta kriti, otvaram mejl, on je poslao par mejlova s novim imenom, medjutim ostali su stari koje je ona vidjela...
Hvata me za kosu i tjera da brisem sve njegovo, mejl, skype, slike, cak i poruke koje mi je ostavljao ujutro. Tada nisam vise mogla izdrzati, plakala sam iz sveg glasa, vristala, mislila sam poludit cu u tom trenutku...nju je to samo jos vise naljutilo, pocela me vrijedjati na najgore moguce nacine...mislim da ako ikada budem majka i da mi djete bude najgore na svijetu nikada nebi imala srca reci mu da je drolja, bjednica, rospija, kucka...to jednostavno nisu rijeci jedne majke za svoje djete.
Zatim je uzela mobitel i vidjela da imam dosta njegovih poruka (te poruke su bile zivot moj, moj spas kada ga nema) natjerala me da ih ja svojom rukom brisem...
Zatim se smirila, dosao je tata s posla...pred njim je ona super majka, pred njim njena djeca nemaju probleme, pred njim smo divna porodica. Cemu ta laz, ne shvatam.
Sutra po povratku s fakulteta, prica se nastavlja, ponovo vrijedja, udara, brat to vise nije mogao gledati, skocio je i odbranio me, moja divna sestra sve to gleda s tolikom mirnocom, za ne povjerovati.
Odlazi na sprat u moju sobu, i u ormaru nalazi duks koji sam dobila od njega, i donosi mi ga, trebam ga spaliti, ne zeli nista njegovo u kuci.
„Mogla bih ga spaliti ja, ali ne zelim, zelim vidjeti kako ga ti svojom rukom bacas u vatru“ zar tolika okrutnost moze postojati? I to sam ucinila...zatim je rekla kako ne treba da pomisljam na odlazak od kuce, jer ona mi je majka, ona me rodila i ona me smije i ubiti.
„Mislis da nisi vec? Psihicki si me unistila, fizicki je puno lakse, samo naprijed.“ U tom trenutku je skocila do kuhinje i uzela noz, brat je skocio, odgurnuo je i oteo joj noz...odveo me u drugu sobu.
U tom trenutku sam osjetila da prvi put u zivotu mrzim, ali ne malo vec iz dna duse, prvi put sam pozelila da nema ili mene ili nje.
I moze proci milion godina, moze se pretvoriti u najbolju majku taj osjecaj nikada nece nestati iz mene.
- 16:10 -
petak, 08.11.2013.
Reci: 'Bila je moja više nego što ću ja ikada biti svoj.'
Sta ce ostati poslije nase ljubavi? Tupi bol, praznina i gorak ukus u ustima...ostace pusti snovi i zelje zarobljene izmedju nekada i sad. Ostat ce uspomene koje ce nas nasmijati do suza, a onda ce ostati samo suze...Ostat ce onaj broj koji vise nikada nece pozvati, ali cu ga pamtiti godinama poslije, ostat ce pjesme koje sjecaju na nas, ali nijedna ne zna da opise nas onako kako treba....svakoj fale rijeci.
Poslije ljubavi ljudi postaju gluhi, nijemi, slijepi na ljubav, dugo stoje na mjestu, zbunjeni, nemocni...Pitas se kada je krenulo po zlu, sta se desilo?
Poslije ljubavi ostaje onaj teski uzdah kada vidis sklopljene kazaljke a znas da taj neko ne misli na tebe vise, ostane hiljadu poruka u telefonu kao svjedoci jedne velike ljubavi...
Poslije ljubavi ostaje pitanje jeli to bila ljubav, ili samo neka losa kopija, poslije ljubavi shvatis da ostaje puno toga a opet ne ostane nista. Bas nista...
Ljubavi neka ostane spoznaja da sam bila tvoja vise nego svoja...
- 01:41 -
subota, 02.11.2013.
Jedna subota, jedan novembar
Dodje dan kada ne zelis da progovoris ni rijec
Kad mislis na nesto
Kad pozelis mnogo, a znas da ti treba samo malo
Kada zelis da nisi, a znas da jesi
Kada kazes „sve je okej“ a nije
Kad se pravis da si sretan, a tuzan si
Kada nista nema smisla
- 23:17 -
nedjelja, 27.10.2013.
Ponekad momenti
Nasa komunikacija se dosta popravila, stigne ukombinovati sve, tako da se cujemo par puta dnevno. To je malo ukoliko pogledam u bliskoj proslosti, ali dosta bolje nego prije par dana. Navikavam se da tako mora biti...trenutno...
U fazi sam kada mi se samo place, PMS vjerovatno... vidim sve crno...posebno nas. On svjesno ili ne ali bas u tim trenucima pokazuje toliko vjere u nas da me razveseli...s njim povjerujem i ja.
Maloprije je bio tako sladak dok je pricao o tome kako bi nam bilo da smo skupa u kaficu u kojem je bio, i toliko puta se desi da pricamo o stvarima koje se nece desiti...realno gledajuci ne postoji sansa da budemo zajedno u tom kaficu ili bilo gdje drugo u njegovom gradu...
Ne postoji realnih sansi za puno stvari o kojima mastamo...stvari koje zelimo..ali je preslatko pricati o njima s toliko radosti, s toliko nade...a onda u mojim „ponekad“ momentima svaku tu rijec obojim tamnim bojama, ucinim ih dalekim...a ti sunce moje svaku vratis, ucinis bliskom, ucinis mogucom. Prevolim te zbog toga.
- 20:42 -
četvrtak, 24.10.2013.
Moj novi dom
Danas sam prvi put bila sama u stanu u kojem cu boraviti od novembra... uplasila sam se da necu naci zgradu u kojoj se nalazi, jer se nalazi u skupini identicnih zgrada...ali pronasla sam ga iz prve. Sacekala sam vlasnika da mi preda kljuceve, a zatim i prvi put otkljucala jedna pa druga a zatim i vrata SVOG stana...
Usla sam. Zakljucala vrata ponovo i upalila svjetlo, ucinilo mi se kao da bas tu trebam biti. Vec sam bila jednom u njemu, kada sam se dogovorala s vlasnikom, i nije se cinio tako lijep ali sam pristala jer mi treba stan i nemam vremena za biranje...Sada mi je drago da sam izabrala bas taj stan.
Polako sam gledala gdje se sta nalazi, s moje desne strane nalazi se nesto kao ostava, i vrata na njoj su ona tzv „harmonika vrata“ koja sam na trenutak odmah uspjela pokvariti. O da to sam ja :D
S lijeve strane nalazi se kupatilo, bas onakvo kakvo volim vidjeti u stanovima, velike bez i smedje plocice, tus kabina, ormaric, ves masina, sve sto mi je potrebno. Odmah sam u glavi vidjela sliku gdje ce mi sta stajati, gdje ce biti sminka, gdje cetkica za zube, jedno prazno mjesto za jos jednu cetkicu, parfemi, cetka za kosu... Isla sam tako i u svim prostorijama palila svjetlo poput malog djeteta...
Sljedeca vrata lijevo je spavaca soba u kojoj se nalazi poprilicno veliki ormar u kojem ce se nalaziti moja odjeca i jedan dio prazan...pored ormara se nalazi trosjed na razvlacenje koji postaje udoban krevet...Ta soba ce uglavnom biti prazna, ne volim spavati u spavacoj sobi...SAMA.
U toj spavacoj sobi skoro pola prostora je prazno, neiskoristeno...naci ce se vec nesto da popuni prazninu, bar je to lako... Izasla sam i otisla u dnevni boravak, taj dio mi se nekako posebno dopao ali ne i najvise...fali tu par slika, ukrasnih kutija, cvijece i bit ce savrsen dnevni boravak...
Sjela sam da „odmorim“ i iz tasne izvukla par stvari koje ne mogu drzati u kuci a da ih ne krijem...medju njima i njegovo pismo, pismo u kojem je napisao svoje osjecaje, u kojem pise da me voli i da ce me voljeti zauvijek...pismo u kojem pise da je on moj djecak, a ja njegova malena, bebano, najuzasnijiuzasmoj ...da sve sam to...TVOJE.
Obrisala sam izdajice s lica i okrenula se najljepsem djelu stana, bar je meni najljepsi...kuhinja, vec sam se vidjela kako spremam rucak, kako tu provodim najveci dio svog slobodnog vremena...vidjela sam i njega u cijelom stanu kako se smije, kako me ljubi, kako spava...kako me cini sretnom.
I da imam veliki prostrani balkon na kojem cu sigurno provoditi sparne ljetne noci, ponekad i hladne zimske....
Jedva cekam da sve to postane moj topli dom...mjesto u kome cu biti sretna, tuzna, zbunjena i sve drugo sto mi padne napamet a da se ne krijem...da uzivam u svim trenucima koje zivot nosi...
Uslikala sam svaku prostoriju kako bi mogla pokazati mu gdje je sta, kako izgleda...dosla kuci, ali on nije bio tu...mislio je da cu ostati duze, pa me nije ni trazio...vidjet ce sve to neki drugi put...
- 21:13 -
nedjelja, 20.10.2013.
Bol, svadba, neke moje odluke...
Prethodnih par dana bilo je uzasno tesko, toliko bola u srcu jos nisam osjetila...toliko neke tjeskobe, toliko osjecaja nepripadanja nigdje, nikome...
S njim se cujem minimalno...za razliku od prije par dana kada smo dane proveli upotpunosti zajedno, na neki nacin, tih divnih dana znala sam svaki njegov pokret, tih dana vidjela sam ga toliko puno, a opet toliko malo srcu...tih dana cula sam njegov glas toliko cesto kao da je tu...a onda stop.
Nemoguce je da se cujemo, nemoguce je da se vidimo, cak ni sms vise nije tu...nemoguce je, ostalo je par mejlova, par minuta vidjenja i to je to....srcu nedovoljno premalo....gusim se u bolu svake noci a rijesenja nemam.
Kao spas sam nasla odlazak rodici, mislila sam okupirat cu se njom, njenim pricama, brigama...ne, nije pomoglo, samo je gore, plakala bih a ne smijem, pitat ce zasto, da kazem ne mogu, razumjela nebi...sutim, trunem iznutra...
Noci sam provodila glave zagnjurene u jastuk u jecajima sam zaspivala rano ujutro a nedugo zatim se budila uznemirena snovima...i tako u krug.
Jucer sam imala svadbu, rodjakovu, na koju sam bila pozvana, nisam imala izbora nego otici, u minimalnom broju zvanica bilo bi nekulturno odbiti poziv...rodica se jako radovala ipak joj je to brat...ja onako daleka, zamisljena miljama daleko pristajala sam na sve predlozeno, isle frizeru, u kupovinu, biranje bidermajera, pravljenje svadbene torte...i sve je to bilo toliko hladno, toliko necije tudje.
Svadbu sam provela u sobi, s bebom...birala sam to kao izgovor da ne budem dole, medju zvanicama, da ne vide koliko sam hladna, koliko mi malo fali da puknem...a onda sam to prihvatila kao izazov, kako cu se snaci s malim bicem koje ne zna reci sta zeli, koje upotpunosti zavisi od odrasle osobe, u tom trenutku od mene.
Htjela sam vidjeti kakva majka cu biti sutra, kako cu se snaci u svemu tome...i iznenadila sam sama sebe, nijednom mali nije zaplakao, nije negodovao oko bilo cega, jeo je, pio, cak sam ga uspjela i uspavati...jedno od ljepsih iskustava...
Za par dana ponovo cu postati samostalna, za par dana cu imati svoj zivot, koji cu morati dovesti u red zbog mnogih stvari koje zelim i HOCU ostvariti... jedva cekam...Jedva cekam novembar..
- 20:35 -
nedjelja, 13.10.2013.
Jedan novi zivot
Malena ljepotica je pozurila, stigla je skoro mjesec dana ranije...hvala Bogu sve je proslo u najboljem redu...jako puno mi znaci sto je tu vijest podjelio samnom, sto me pustio da budem uz njega na neki nacin cijelo vrijeme.
Hvala ti ljubavi sto si podjelio te trenutke samnom...
- 17:19 -
Ponovo tvoja (9/10 oktobar)
Ponovo i zauvijek tvoja...opet si bio tu, pored mene, u mom zagrljaju...ponovo si bio cijeli moj zivot, nikada to ni ne prestanes biti, ali kada si tu, tako jako te osjecam djelom sebe, tako jako osjetim zelju za tobom...
Bio si tu dva dana, i ne znam koji je bio ljepsi, ne znam koji mi je donio vise srece...nesreco ti si razlog svakog mog osmjeha, razlog si svega sto se budi u meni. Zaspati skupljena uz tebe, u tvom zagrljaju je nesto neprocjenjivo lijepo, nesto posebno...
Znas neopisivo je posmatrati te izmedju trepavica, dok me milujes kako se boris sa snom, kako se vrtis poput malog djeteta, privlaceci me vise sebi...neopisivo je kada me zvuk tvog hrkanja uspava (ne hrces ti hahaha) a kada otvorim oci i ugledam te pored sebe taj trenutak nebi mjenjala ni za milion zivota, niti bilo cega drugog. Taj trenutak jednostavno nema cijenu. Ponovo smo bili jedno, ponovo sam cijelim bicem bila tvoja, nikada nisam ni prestala biti tvoja....niti cu.
Zanimljivo je koliko su mi tvoje „stvari“ zanimljive, koliko bi paznje posvecivala svakoj toj „stvari“ ...i dani stobom prodju za cas...vrijeme je za tvoj polazak, a vec se unaprijed radujem novembru...
Volim te, tvoja malena
- 17:14 -
